Sreten Vujović – POREDAK HAOSA
Objavom knjige “Poredak haosa”, pjesnik Sreten Vujović (krajem 2019.) označio je četrdeset godina poetskog stvaralaštva.Ona je nastavak prve zbirke, iz ciklusa “Pejzaž bez prostora”, kojima Vujović kruniše bogati opus, stihovima koji imaju onu posebnu snagu beskonačnosti, protkanu unutrašnjim refleksijama.”Njegova poezija pokazuje put ljubavi, ali i put kojim se ruše moderne civilizacije”. Prošlog ljeta bio je gost Festivala priče “Zavičajne staze”.
Vujović je autor 15 poetskih i proznih knjiga,književni kritičar i prevodilac.
Član je i jedan od osnivača Nezavisnog društva crnogorskih pisaca i Crnogorskog P.E.N. Centra , čiji je ujedno prvi generalni sekretar i aktuelni potpredsjednik. Član je Hrvatskog P.E.N. Centra i jedan od inicijatora osnivanja Matice crnogorske. Kao predstavnik Crnogorskog P.E.N. Centra potpisnik je Odluke o osnivanju Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, čiji je član od 2016. godine. Poezija i prozni radovi Sretena Vujovića prevedeni su na 10 jezika. Zastupljen je u nekoliko zbirnih knjiga poezije i nekoliko antologija, kako na crnogorskom, tako i drugim jezicima. Dobitnik je i najvećeg priznanja Cetinja, Trinaestonovembarske nagrade za 2001. godinu. Zastupljen je u brojnim listovima i časopisima.
Bezglavo kolo
Zaspao dan
ispod latica
začuđenog cvijeta
izmišljenog kamena
pod gradom
U ritmu prosviranih lobanja
klati se duh
nestalog vremena
a njegove utvare
poslušno grakću
nezapisane riječi
Jedan je smutljivac
izašao iz sebe i upitao
Đe je pokriće
za kupljeni svemir
Zaigrali smo opčinjeni
oko nadasve važnog Ništa
čudili se upakovanom snu
uokvirenim posteljama
prevaziđenih prinčeva
i balsamiranim dojkama
salonskih statua
Zvuk iz najtvrđe lobanje
odnese jata
obezglavljenih trutova
u toplije krajeve
a Demonsko Oko
kao mokro brdo
crnje od Tajne
naredi
Da se glave sahrane
uz najveće počasti
Bez naplate
za sopstvenu krv
Pijani krug
okameni san
a sablasti baciše kocku
kroz Vrijeme
Ko je predodređen
da podmiri glad
mrtvih paukova
Bjegunci
Gradom zavlada haos
Ostrviše me
da nađu nestale
U njedra usadiše kandže
Priznaj
oprostićemo šutnju
Izbezumljeni stigoše na groblje
Popubijaše stravljene lobanje
Sa Zvonika
stmoglaviše Svece
i odoše
na Đavolji pir
Nalik Bogu
progovori Noć
Prije nego ga usmrtiše
odrediše mjesto
i čas Vaskrsnuća
Sa groblja
odnesoše lobanje
ni svoje
ni tuđe
bez srama
Sanjao sam
Sanjao sam
slijepog dječaka
Kleo mi se da vidi Svanuće
Niz njegovo ispijeno lice
slivao sam se
u vidu
opipljive tuge
Vidio sam zatim sebe
u izlogu
masakriranih igračaka
Duboko zatrpan
napipao sam
kroz gomilu leševa
jedino živo
Riječ
Jedan pokojnik
ubijeđen da živi
prodavao je komadiće
raspale iznutrice
kao relikvije
a zatim od nekih linija
pravio smiješne vijuge
nalik onima za spasavanje Duha
Govore mi
od Postanka Svijeta
da pripadam Nebu
a svi životi
kao migovi
oslobođene bespredmetnosti
osudiše Zvuk
Jedan prijatelj
udaljen nekoliko svjetlosnih godina
nije mogao shvatiti
da sam ga prepoznao
u osmjesima
sićušnih stvorenja
na izgubljenoj čestici
nepostojećeg planetnog sistema
Hiljadugodišnji čvorovi
Ivana ĐUKIĆ, osvrt na stvaralaštvo Sretena Vujovića, 2019
Kada čitate Vujovića, vi nemate osjećaj da to je napisano u XX/XXI vijeku, niti da se radnja dešava u nekom takvom trenutku, koji se može, bilo gdje, u svakodnevnici Viđeti. Tim prije, treba upotrijebiti Svo Svoje kompletno biće i načela Razaznavanja, možda starija od nas samih za dešifrovanje. Ne slučajno, Vujović je stavio u formu teško uhvatljivog i nelakog, jedan čitav spektar Stvarnosti i ponudio ga kao nektar javnosti. Taj nektar se ispija polako, gutljaj po gutljaj, jer je sadržajan i sakupljan sa svih cvjetova rasutih po svevremenom trajanju čovječanstva. Ne bi bilo vjerovatno ni nas, da nije bilo ovako velikih umjetnika da pridrže i produže trajanje civilizacijskim vrijednostima. Osvrnimo se malo na Kafku, i li Petrarku, bez imalo patetike imamo najuzvišenije toneve i misli, utkane u duboku i slojevitu satkanost Duše. Bilo da je to melodičnost, koju Vujović prati, ili Smisao, ili, jednostavno Ritmičnost, on ne odstupa od Značenja. Kao vrsni majstori stiha, kojih je danas, zaista, veoma malo, ovaj duševni osobeni ton se prikladno nudi svima, koji su u stanju da čuju njegove vibracije, visokofrenkfentne. Ne bih savjetovala nikome ko se nikad ranije nije bavio pisanje poezije ili ulaženjem u njenu dublju suštinu, da ulazi, naglo, rekla bih, kroz Vujovićevu. To je, ipak, jedna tronska literatura, koja bi pažljivog čitaoca mogla uvesti u dubine, koje, možda, nije ni znao da posjeduje. Zato, prilikom pažljivog iščitavanja svakog retka, vi imate doživljaj, daleko Iznad očekivanog i duboko produhovljenih vidika, sa osjećajima: šta to znači kad vam se, odjednom, pred vam, naga, bez uvijanja, i simbola, otkrije Istina. Veoma nalik na pretke, koji za Sobom ostavljaše: ,,Zavještao otac – sinu, iznešeno iz naslijeđa – da se u pamćenje utka, da bi, kom god se okrene, našlo puta, da između tragedije, i takozvanog ,,nesrećnog slučaja“, um čovjekov ne zaluta. Nećemo uže za ruže vezati, ako se raspravljati damo više. Tamo đe vežu se duhovnici tradicijom: nek’ nam bude lekcija a ne način sputavanja za izgovor, loše napravljen, pod okrutnošću nerazumijevanja, kako to izgleda, kad se neko velik, iznenada na Zemlji, obijema nogama, dočeka. Za oslobođen let svih carstava uma, vječni poziv začu se individua, ponovljen u obadva smjera, silom davanja, a ne silom prilika. Priličilo bi nam, da dok ne zaokrenemo u pravcu zaboravu, makar oslušnemo šta je neko, kao Sreten Vujović, razgrtanjem smeća, uz pomoć azimuta glagola trajanja, oplodivši Sadašnjicu Riječima, htio da dâ.
Kad vrijeme ne ide ni naprijed, ni nazad: ostaje cupkanje u mjestu.
Kad mjesto na kome postojimo prestane da postoji (,,Pejzaž bez prostora“), ostaje:
Nad sasušenim komadićem hljeba
Mrtva majka okoti mrtvog štakora
Sa ustima punim nerečenog
Bezbojne oči slijepčeve
Sanjaju da grizu
Uvažena supruga
Bivšeg čistača ulica
Silazeći trijumfalno
Sa kuhinjskog stola izjavi:
Još dva pjesnika
Skapaše nad pjesmom
Kad pokušaš produžiti trajanje dotrajalom uglavnom se susretneš sa sudbinom ugašenih trenutaka vječitog stajanja. Nije se puno promijenilo od tad do danas, nije se u Svijesti ljudima izdefinisala slika ogoljenog utiska Primalnog krika. Da nije bilo pobuna da li bi se ikada tražilo išta Iznutra? Ili bi se dovijeka samo forma bez ikakvog sadržaja ispunjavala po skladištima uma: dok mu te funkcija ne pređe nostalgično u naviku. Ne identifikujući nikakvu prepreku, prepriječi Sebi Samom rijeku kojom gazi, a ne pliva, a sve i što bi trebalo, jer je samo jednom ista. Ugušen u osobenosti, do bola čovječanstva, ovaj natprosječni ljudski tragalac za Božanskim, zaista okrunjen ruhom, nevidljivim golim okom, obrnu putem besmrtnosti i nikad ne stade. Ne bi se on ni brinuo za ljude da mu nijesu obaveza: niti, pa, zlonamjerne pridike, da im ne zna korjena… Uskogrudost učestala, u ime velikodušnosti rijetke, boli ta prsa, što impulsom tuđim u srce zalazi.
Iz nekog Sna
koji kao da sam
odavno zaboravio
izašla si
i uzela pod ruku
bivšeg mene
Znao sam
mada zaklet da ćutim
Ona Si Koji Čekam
Ona koja me tako dugo
ostavila samog
da tražim
po prašnjavim ostacima
negdašnjeg sjećanja
…
Zašto sam
ostavio sve Snove
da s tobom konače
i venu kao negdašnje lati
pa si Niotkuda
ušla i nastanila se
s pravom Prapočetka
i istinske želje
Zašto nijesam
tako dugo prestao
a ćelija moja izgubila je
memljivo sjećanje
Otići ću bestraga
… i tamo te Te ima
Kao što je Kosarin put bio pretežak da dovede Vladimira do trona, koji mu pripada, i da ga čudesnom ljubavlju, koja sve rješava nadahne na poduhvate, čiji tragovi traju i danas, tako i pjesnik, silom samo sveumlja i svepobožnosti u bezglavom trajanju, koje nazvasmo životom, ima zadatak da ukaže i usmjeri, da bi se izdiglo iznad zemaljskog praha u Bitisanju.
Tvoje boje i osmjeh
ovdje podsjećaju
na gubilište
Prazno je no ipak drugačije
Obišao sam
sve stranputice i ni jedna
nije pokazala zaumni put
Vidim i lica ćutljiva
takva jednom u Bivanju
a jutra naša ostala su izgubljena
negdje na tvom uzglavlju
Sono maltana senza di te
Zašto boluješ
ono što me vodi dalje
… i više od toga
Plakao bih možda
Ni plač ne pomaže
Odavno presahlo je sve
i što onda ponudti
ako bude trebalo
I smijeh su ukrali
a niko nije pitao treba li
Tako, ne dajte da Vas zavara broj Sretenovih godina, niti njegov jubilej, koji naslovo glasi ,,četrdesetogodišnjica Trajanja u profesionalnom Smislu“, jer ono što mi obilježavamo ovđe, i danas, je zapravo hiljadugodišnja slika onih pojedinaca, koji su u goblenu Vječnog trajanja, pravili ključne čvorove.
Biografski podaci
Sreten VUJOVIĆ je rođen 1957. godine na Cetinju. Dugi niz godina radi kao prosvjetni radnik u osnovnim i srednjim školama u zemlji i inostranstvu. Bio je dopisni je saradnik za maternji jezik i književnost United World College of the Atlantic iz Welsa. Bavi se skulpturom u drvetu (tri samostalne i tri grupne izložbe skulptura), prevodilaštvom (italijanski, njemački, ruski i makedonski jezik), književnom kritikom i esejistikom.
Poezija i prozni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, italijanski, poljski, francuski, galjego, rumunski, makedonski, albanski, slovenački, bjeloruski i ukrajinski jezik.
Zastupljen je u nekoliko zbirnih knjiga poezije i nekoliko antologija, kako na crnogorskom, tako i drugim jezicima.
Nagrade:
- Za najljepši ljubavni stih na dvogodišnjem konkursu časopisa “Nada” 1982. godine; Najveće priznanj rodnog Cetinja, Trinaestonovembarske nagrade za 2001. godinu;
- Jubularna nagrada Matice muslimanske, za naučno-istraživački rad književnosti Muslimana Crne Gore;
- Plaketa na Međunarodnom konkursu časopisa “Avlija” Rožaje;
- Laureat na Međunarodnom festuvalu poezije za đecu “Krilata Seošnica”-Rožaje za 2019. godinu, kao i brojnih drugih diploma, zahvalnica priznanja državnog i međunarodnog značaja.
Zastupljen je u brojnim listovima i časopisima, kako u Crnoj Gori, tako i u inostranstvu. Nakon prve zbirke pjesama, uglavnom njeguje poetske tematske cjeline: problematika palanke, pjesnička psihijatrija, (arhe)pamćenje u podsvjesnoj slojevitosti, mikrokosmos poetike…
Objavio je slijedeće naslove:
- Pjesma zaboravne ptice, „Obod“ 1982/83.
- Bezglavo kolo,Književna omladina Cetinja 1983. (ponovljeno izdanje),
- Soba za specijalne, UKCG 1986.
- Knjiga postanja, CDNK 1991.
- Kako tonu horizonti, DIGNITAS 1995. ( ponovljeno izdanje),
- Kako se vratiti (zapisi iz egzila), Biblioteka “R.Ljumović” 2001.
- Poema o ljubavi, CDNK 2006. (Ponovljeno i dopunjeno izdanje-Prvo izdanje je štampano 2005. g. u izdanju Centra za kulturu Rožaje)
- Đavolje kolo u Manastijeru na Velji Poneđeljak,Mediarint Millennium 2008. (ponovljeno izdanje)
- Veliki Brat, Mediaprint Millennium, 2009. (ponovljeno izdanje)
.Vođa, Izdanje autora, 2010.
.Molitva, CDNK, 2010.
.Izabrane priče & Tommy, moj prijatelj, CDNK, 2011.
.Trilogija “Ѓаволски голем водач“, Centar za kulturu „Beli mugri“ Kočani, Republika Makedonija, 2015.
. “Molitva”-ponovljeno, dvojezično izdanje (crnogorsko-francusko), izdanje autora, Cetinje 2015.
“Pejzaž bez prostora” OKF 2016.
“Poredak Haosa- Pejzaž bez prostora 2”, OKF 2018.
Knjige poezije „Bezglavo kolo“, «Poema o ljubavi» i knjiga poetsko proznih zapisa „Kako se vratiti-zapisi iz egzila“ su prevedene na makedonski jezik.
Član je i jedan od osnivača Nezavisnog društva crnogorskih pisaca i Crnogorskog P.E.N. Centra čiji je ujedno prvi generalni sekretar i aktuelno potpredsjednik iste asocijacije. Član je Hrvatskog P.E.N. Centra, Društva hrvatskih književika, Matice Muslimanske i jedan od inicijatora osnivanja Matice crnogorske. Kao predstavnik Crnogorskog P.E.N. Centra potpisnik je Odluke o osnivanju Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, čiji je član od 2016.godine.
Živi i stvara na Cetinju.