Enver Muratović

ENVER MURATOVIĆ rođen je 1978. godine u Rožajama, Crna Gora. Objavio pet zbirki poezije. Zastupljen je u antologijama i pregledima poezije i haiku poezije u regionu. Živi i radi u Rožajama.

 

OČI MAJE MURATOVIĆ

U njima, sestro,
Stala su mnoga ljeta,
Otkosi koje
Uhvatila je kiša,
Zelene šljive
I crni dudovi;

U njima
Ja vidim svaku travku,
Puteljak svaki
Bogićeva laza,
Ukradeno voće
I Vasvijine kletve
Za isto;
Komade vruća hljeba
Prepune sira,
Dopola pojedene jabuke,
Akšamluke
Okićene svicima…

I budu one nekad zelene,
Nekad su plave,
Pa i crvene(!)
Kao trešnje zavičajne,
Kao krv naša
Koja nikada neće
Postati
Voda!

Rožaje, 13.12.2019.

 

GDJE SU TI ZUBI, PJESNIČE

Usljed hronične besparice, koračam svijetom krezub.
I koštala me je ta krezubost, nije da nije!
Predložio me prijatelj Organizatoru festivala književnosti
Da budem učesnik istog
A Organizator, uvidom u moju čeljust (ne u poeziju!),
Utvrdio kako nemam potreban broj zuba u glavi I da o učešću na festivalu mogu samo da sanjam!
I, ništa.
Umjesto mene, na festival otišao od mene pjesnik stariji,
a, Bogme, i krezubiji!
Nije mi krivo; istinu je dotični rekao.
Samo se čudim kako sam ovakav, po njemu – nikakav,
Godinama unazad, nesmetano čitao svoje stihove
a da me, pritom, niko od organizatora ne prekide pitanjem:
„Pa, dobro, Pjesniče, a gdje su ti zubi?“

 

MRAK

Ne znam je li gore
Kad zatvorim ili otvorim oči

Mrak koji je sa obje strane
Mene
Samo je mrak

Tek pjesma zasvijetli na tren

Pa se ugasi

 

KUDA TO ODE ENISA

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Već dvadeset i tri godine
Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?

A kao juče sreo sam je.
I ništa nije govorilo da je neću vidjeti ovako dugo;
Nasmijana i srećna bješe te večeri
22.juna 1993.
Kao da već sutra neće biti
na tabutu mejt!

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –
Srećem te ljude, srećne i užurbane;
i drugaricama njenim imena pamtim:
Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;
Volim ih sresti, kao da dio Nje još traje u njima.

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,
Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?

Bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,
I platno posmrtno, moje, neko negdje tka.

JESENJA

Kao u ratu, izlaziš oprezno na ulicu;
Ne, ne padaju granate! To vjetar otkida, i baca,
Zlatno lišće po tebi…

Hladno je i rado bi zavukao ruke u tople džepove – 
Samo da ih imaš!

Kao u ratu, žurno koračaš i slušaš kako, kroz vazduh,
Sviraju listovi-granate…

Ne, to što čuješ, nije huka bombardera;
To vjetar novembarski juri
Između stabala drvoreda!

 

***

 

GUME I RUŽE

Priča nam, u Mostaru, Edo Brada:
„Mjesecima su, u zadnjem ratu,
Oni otuda
Puštali na nas, sa onog brda,
Automobilske gume
Pune eksploziva;

I sâm se čudim kako smo, evo, ostali
Pameti zdrave…“

Ja, šutnjom, govorim sebi:
„Da su vam svih tih mjeseci, Edo brate,
Toliko ruža bacili –
Glave bi vam porazbijali!“

 

 

 

LJUDI NAMA SLIČNI

Toliko je ljudi nama sličnih
Koji i ćutanje naše
Kao svoje prepoznaju

Prije nego li i otvorimo usta
Znaju šta ćemo reći

Zadrhte čitajući naše misli

I plaču nad jadima našim
Kao nad svojim

***

 

 

Iz osvrta na zbirku  IZA MENE

“… U tim jezgrovitim, potpuno nenametljivim zapisima, Muratović nastoji dostići pjesničku mudrost koju dijeli sa bližnjima. Zato se uglavnom i oslanja na „starinske“ književne forme, kojima nalazi aktuelnost pjevajući o onom što nikada ne može biti prevaziđeno. U tako postavljenom kosmosu, osnova može biti haiku, ali haiku je na neki način prisutan i u sonetu, između njegovih savršenih granica, među svim kazivanjima autora knjige Iza mene.

Jasno je da je Enver Muratović odabrao teži put. Izuzet od pomodnih tokova, povučen u osamu stvaralaštva, posvećen zavičaju kome se pjesnik uvijek vraća. Nikad otuđen od poezije, bavi se sudbinom čovjeka koga poznaje, onoga koji mu je po mnogo čemu – blizu. Pjesnikovo je da posmatra, da osjeća i da prevodi. Od onog što vidi, što osjeća i što pamti, on gradi pouzdane zapise, koji nas vraćaju blagim poetskim tonovima. A oni, na sreću, ipak ne zastarijevaju…”

(Pavle Goranović)

 

Enver Muratović je rođen 1978. godine u Rožajama.Objavljene knjige:ZA SUNCEM ZAVIČAJA, MRZ Pljevlja, 1996;SUNCE U ČAŠI (haiku), Rožaje 1997;UZMI I OSTATAK MENE, MRZ Pljevlja 1998;DRUGA OBALA, KOMOVI Andrijevica, 2001;NAOPAKO, Centar za kulturu Rožaje 2004;IZA MENE (izbor iz poezije), Centar za Kulturu Bihor, Petnjica, 2013.
Objavljuje u književnoj periodici u regionu. Zastupljen u zbornicima i antologijama poezije i haiku poezije. Živi u Rožajama.