Ambasadorka harmonike u Petnjici

Festival priče “Zavičajne staze” – Bihor 2019, mnogi će pamtiti po različitim detaljima i ličnostima koje su obilježile veoma sadržajan program, ali bez sumnje i po koncertu “Ambasadorke harmonike” mr Amele Frljučkić. Ova vrijedna i ambiciozna umjetnica koja osvaja simpatije gdje god se pojavi, svojim darom, virtuoznošću i edukativnom naraciom o klasičnim i savremenim kompozicijama očarala  je publiku u petnjičkom Centu za kulturu. Na svoj način, a sa puno emotivnih i misaonih zanosa, svirala je kompozicije: Jukke Tiensuua, Einojuhani Rautavaare, Erika Satija, Lojze Lebič, Franka Angelisa, Corrade Rojca, Slobodanke Bobane Dabović ali i sevdah, kojim je dodatno osvojila publiku.

Amela Frljučkić je nakon osnovne i srednje škole u Podgorici, obrazovanje  sticala na Muzičkoj akademiji “Đuzepe Tartini” u Trstu, na Muzičkoj akademiji u Ljubljani, a magistrirala je 2017. godine na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Istovremeno sa muzičkom akademijom, studirala je i završava master studije na političkim nakama u Sarajevu.

Ovog ljeta imala je koncerte u Podgorici i Budvi, ali je u Bihoru, kako je zapisala na svom facebok profilu, osjetila posebne emocije.

Amela Frljučkić: Bogatija za ljubav iz mjesta odrastanja

Postoje neki koncerti nakon kojih treba par dana da se sve emocije slegnu, pa da se može pisati o tome kako je bilo. Trećeg avgusta sam, u okviru Festivala priče “Zavičajne staze”, na završnoj manifestaciji, održala solistički koncert u Petnjici (za sve koji nisu iz Crne Gore, Petnjica je opština na sjeveru Crne Gore blizu Berana, Bijelog Polja i Rožaja).

Tema ovogodišnjeg festivala je bilo pitanje koje nas, posebno mlade (a vjerujem i malo starije) zaokuplja – “Ostati ili otići?” Isti je okupio brojne umjetnike i ljubitelje pisane riječi i one koji su zaljubljenici u ovaj kraj. Neki dolaze već godinama, dok je meni bilo prvi put da posjetim ovaj kraj.
Kada je od Rožaja krenuo automobil preko planine Turjak krivudavim putem prema Petnjici, pomislila sam… “pa ne znam da sam ikada svirala u daljem i manjem mjestu, šta vuče nekog da dolazi ovamo, a ne da organizuje festival?”
Međutim, brzo sam se zagledala u ljepote planine, ponositih jela, prekrasnog zelenila koje odmara oči i um.
Na putu tek poneka kuća, poneki pas i krava. Mir je, čini mi se da je ovo nedirnuto već decenijama, a da je samo neko nacrtao taj uski asfalt kojim se vozimo.
Polako zalazi sunce dok stižemo u Centar za kulturu u Petnjici.
Izlazim iz auta, hladno je, ali neću da obučem džemper. Glasno kažem: “e vala neću da obučem ništa, neka se smrznem kad već u Podgorici ne mogu da spavam normalno od visokih temperatura.”

Prije koncerta je poetska tribina, osjeća se svečana atmosfera i neko uzbuđenje, neka radost u publici.

Kako se tribina privodi kraju osjećam blagu tremu, znam da je to trenutak koji je jedan od onih posebnih kada trebam ja nastupiti i kazati nešto svojom harmonikom, a mislim se… kako, kad ovako umni ljudi (Mile Stojić i Šaban Šarenkapić) govore riječima ovako lijepe stvari.
Ipak, izlazim na scenu, publika me srdačno pozdravlja. Osjećam da smo uspostavili komunikaciju i da se sada poznajemo.
Kompozicije se nižu jedna za drugom, te završavam sa djelom Bobane Dabovic “Drvo nade”. Tu nalazim simboliku… kao što se u kompoziciji kaže “drvo nade ostaje čvrsto” tako i ja osjećam da će ovaj Festival, nastao iz velikog entuzijazma i ljubavi prema rodnom kraju, a koji je jako teško organizovati, opstati i da ću doći i do godine ako Bog da. To sam i glasno poželjela uredniku Mirsad Rastoderu.
Nakon koncerta svečanost se nastavlja, govori se o ljubavi prema Bihoru i ovim krajevima, recituju se stihovi o zavičaju. U sali je mnogo ljudi koji ne žive u Crnoj Gori, koji su u tom momentu mogli biti bilo gdje na svijetu, ali su ipak tu, u jednoj opštini koja je, čini mi se, zaboravljena u konkurenciji drugih, marketinški atraktivnijih.

Na kraju večeri shvatam zašto smo svi tu. Zbog ljubavii… i nečeg neopisivog što nas sve veže za mjesto gdje smo odrasli, pa makar i najtanijom niti bili povezani sa istim.
Ljubav se dijeljenjem uvećava, te ja u tih par sati nakon svega što sam vidjela i čula shvatam da je dio te ljubavi prenijet i na mene i da sam ja bogatija zahvaljujući svim tim ljudima koje sam upoznala te večeri.

Za ove divne fotografije, od srca, zahvaljujem Adem Ado Softić.

[ngg src=”galleries” ids=”10″ display=”basic_thumbnail” thumbnail_crop=”0″] 

*****
Iz NVO Centar za kuluru Bihor se zahvaljuju svima koji su donatorskom podrškom i učešćem doprinijeli uspješnoj realizaciji XII Festivala priče – Zavičajne stazaze -Bihor 2019.