Gost je priča o koferu svakog iseljenika

Pod naslovom Kultura razumijevanja i Veče nagradjenih pisaca (u Petnjici, 20.avgusta) održana je kulturna manifestacija na kojoj su nastupili pjesnici i pisci priča inspirisanih Bihorom-zavičajem. Stručni žiri u sastavu: Nada Bukilić,(PG) Enes Halilović (NP)i Mehmed Pargan(TZ)- odlučio je. – Priča „Gost“, autorke Dragane Erjavšek iz Nikšića, dobila je prvu nagradu na ovogodišnjem, 15. izdanju festivala priče „Zavičajne staze“. Nagrađene su i priče „Gluho doba“ Mirze Pinjića (Tuzla)i „Hamal“ Safeta Sijarića( Sarajevo). Specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja dobio je Afan Latić iz Podgorice za priču „Dova“.

Prvu nagradu festivala, u ime Zavičajnog kluba Bihor – Luksemburg, uručio je Edin Medo Latić.

Dragana Erjavšek se zahvalila, žiriju, organizatorima, prisutnima, i tom prilikom istakla da je počastvovana nagradom i prijemom .

“Prije svega, sintagma „kofer svakog iseljenika“ zamalo me rasplakala. Niko nikad nije toliko lijepo govorio o nečemu što sam napisala. I drago mi je što je upravo ovaj žiri donosio odluku o nagradi i bavio se onim što sam napisala u nekoliko navrata. Moja priča je počela još dok mi je majka bila živa, prije 20 godina, jednom bombonjerom koja je ušla u našu kuću i bila prekrivena paučinom. Zatim u Nikšiću, gdje sam gledala žene kako uskraćuju svojim ukućanima da bi, kad dođu gosti, iznijele najbolje što imaju pred njih. Jedan nazovi običaj, jedna navika koja je mapirala središnji sloj priče. Ja sam joj pronašla opravdanje. One žele da pokažu da su jake, one ne vole da ih iko žali. To je drugi dio priče. Njena dekoracija, završnica u kojoj opisujem šumu i samoću koju osjeća jedan dječak, njegova majka, jedna okrnjena porodica , taj treći dio priče nastao je prije dvije godine kad sam došla u Petnjicu i smatrala sam da ta priča mora da ide samo na ovaj konkurs” -kazala je Erjavšek.

Priča Gost

Iz saopštenjaŽirija: Priča Gost se u osobitom sjaju od samog početka čitanja i ocjenjivanja nametnula. Po svemu. Do te mjere da se čini kako je grehota objašnjenjima ili utiscima oskrnaviti njenu savršenost.

Napisana je  izuzetno promišljeno i estetski pedantno – ništa ne manjka, ničeg nema suviše. Jednostavno, stilski savršeno. Sve metafore, sva pera u lepezi sjećanja i osjećanja, i sva „preslaganja“ slika iz života, dokazuju predano i posvećeno pismo. Ovakve priče, iako prirodom stvari slave pisca, same sobom odaju i posebnu počast upravo čitaocu. Kad pisac poštuje moguće čitaoce, piše tako posvećeno.

Kompozicija priče, koja je neupitna, možda može djelovati previše precizno, ali i to svjedoči o vrsnom umijeću. Rečenice su veoma elegantne, nedvosmislene i jezički čiste. Piščev jezik je savremen, sugestivan i nepretenciozan, a rezultat je dominantan i snažan.

Život dječaka u oskudnom vremenu, odlazak u nepoznati svijet, odnosi unutar porodične zajednice, krvna veza, prilagođavanje, zaborav i sjećanje, neumitni protok vremena i sve ono što udaljava životni tok od izvorišta, uspomene i samoprijekor, povratak i susret sa jednom nesalomivom ljubavlju, trajnom i neograničenom, ugrubo rečeno su elementi na kojima je izgrađena svojevrsna, prilično elegična ispovijest u tri melanholične i nostalgične slike. Napisana u prvom licu, priča ne nudi samo predstavu „slučaja“ i/ili „gosta“ u tim trima slikama, već razgorijeva čiste i duboke emocije. Skladnim, rafiniranim rečenicama i jasnim mislima, pisac i te emocije „prosijava“ sve dok se ne dobije sama esencija i tuge i sreće, i nevolje i radosti, kao i razlike između onog površnog i potrošnog sa onim što je trajno i što bismo svi željeli zateći pri povratku kući.

To je, zasigurno, emotivni kofer svih iseljenika, bez obzira na to koji su bili razlozi ili povodi njihovog odlaska. I u tome je osobitost Gosta. „Ja vam kazujem priču, ja sam taj, ali i svi vi ste ja“, šapuću napisani redovi…       

I, kad se prvonagrađenost baš mora obrazložiti, onda ćemo dodati da je ova priča jedna od najboljih i najljepših priča ne samo ovog konkursa.