Svijet različitih sudbina

OSVRT NA ZBORNIK „BIHORSKI DUNJA“

(izbor sa devetog konkursa za neobjavljnu priču inspirisanu Bihorom)

 Ljerka Petković, profesorica književnosti

Najnoviji zbornik priča koji prati nagradni konkurs „Zavičajne staze“ i ove godine otvara svoje stranice čitaocima. Ako ga pročitamo u jednom dahu, ponijećemo utisak da se radi o jednoj cjelini, iako se priče tematski i stilski razlikuju, i u tom bogatstvu različitosti prepoznaćemo život – u Bihoru, u Crnoj Gori, na Balkanu.

Tri prvorangirane priče, i četvrta koja se nagrađuje za autentičnost pripovijedanja, uvode nas u svijet različitih sudbina i životnih priča, kojima se zatim prudružuju i ostale koje su zavrijedjele da se nađu u ovom  izdanju.

U prvonagrađenoj priči Tijane Rakočević „Jedna usta manje“ srešćemo rat kao izazov i ženu kao stub – univerzalne teme pretočene u tragičnu sliku preživljavanja, stradanja, umiranja, ali i života koji se nastavlja, koji teče i melje ratno vrijeme i ljude u njemu. Jezik, dijalekatski obojen, zvučan, bujan i šarolik, istovremeno je prepreka o koju zapinje čitaočevo razumijevanje teksta, ali i izazov koji traži pažnju i pobuđuje želju da se uđe u taj svijet, samo naizgled dalek i stran, a u suštini blizak i razumljiv kao svaka borba za spas golih i praznih ruku.

„Slučaj u potkrškoj krčmi“ Safeta Sijarića priča je kojoj je žiri dodijelio drugu nagradu. U njoj sve vrvi od riječi kojima se vješto oslikava atmosfera napuštenog i u korov zaraslog kraja, a kojima se želi nadjačati tišina ljudske pustoši i praznine. Na kraju, scenom koja remeti prividni mir, autor pokazuje naličje života. Ispričana u prvom licu, priča je prepuštena nepouzdanom naratoru koji kroz svoju vizuru i svijest začuđeno i sa dozom deprimiranosti prenosi svoje utiske o jednom kratkom putovanju i detaljima koji ga prate.

Ulvija Mušović ove godine se predstavio prozom „Vrijeme pogani“ koja se našla na trećem mjestu. Dinamična radnja, vođena vještom naratorskom rukom, začinjena zvučnim dijalekatskim leksemema, drži čitaočevu pažnju i vodi do katarzičnog završetka jedne teške priče iz perioda devedesetih godina prošlog vijeka, indirektno vezane za rat u Bosni, a direktno za ljudska stradanja i patnju. Jednostavnim mislima glavnog junaka, ali i drugih aktera ove priče, Mušović slika raspolućenost svijeta na tamnu i svijetlu stranu, dozvolivši da dobro pobijedi i da odškrine vrata prema nekom boljem i pravednijem svijetu, ali istovremeno ne skrivajući ni gorak ukus poraza.

Kako reagovati na saznanje o teškoj bolesti, na trenutak kad se odškrinu vrata kroz koja treba da izađemo iz ovog svijeta u koji smo ušli kroz druga, pitanje je koje postavlja glavni junak priče “Vrata“ Fajka Kadrića, koja je dobila specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja.

Faiz Softić nam, takođe,  pripovijeda o ratu, ali ga sagledava kroz tragikomični strah glavnog junaka koji pokušava da se sakrije i izbjegne odlazak na ratište, pri čemu doseže veličinu groteske, da bi u drugom dijelu priče prevagnule tragične ratne slike u kojima strah postaje još veći i na kraju prerasta u samu smrt. Narator priču završava u istom tonu u kojem je i započeo, i u maniru modernog pripovjedačkog štiva, stvara efektan preokret kojim priča „Strah“ dobija zanimljiv epilog.

Kako je već i samim naslovom autor Smail Jonuz nagovijestio temu svoje priče „Seobe“, čitalac se u ovom zborniku susreće sa još jednom pojavom koja je takođe univerzalna i prisutna otkako je svijeta i vijeka, a koja ostavlja tugu i prazninu u očima onih koji ostaju. Događaji i likovi se prelamaju kroz misli i pogled desetogodišnjeg dječaka, a želja za povratkom i nostalgična sjećanja doživotno su u srcima onih koji odlaze. Traganje za slobodom i vječita tema „ostati ili otići“ i danas zaokupljaju misli ljudi iz ovog kraja. U priči Snežane Stojčevske “Slobodan čovjek“ ova dilema obogaćena je i bajkolikim motivima sna kojima se naracija i završava.

Biti „svoj na svome“ želja je svakog čovjeka. Ovom temom se bavi Sefadin Korać pripovijedajući o teškom životu i izgubljenom imanju koje je nakon višestrukih smrti i propadanja porodice ipak spasila ruka pravde, plativši prije toga skupu cijenu ljudskim životima. Ispričana tečno, sa interesantnim dijalozima, začinjena lokalizmima, ova priča vješto vodi čitaoca ka ishodu događaja. U preplitanju prošlosti i sadašnjosti Braho Adrović se takođe vezuje za svoje parče zemlje na kojem je rođen, a koje mu donosi mir u nemirnom svijetu, ali ga i veže za sebe, kao što tlo veže biljku, daje mu energiju i život koji teče, struji, obnavlja se, odliva i priliva, ali  nikad ne poništava to ostrvo na kojem smo „svoji na svome“.

Priču-alegoriju (“Ovu priču Ćamil mi nije pričao“) o jednom izokrenutom svijetu sa mnoštvom simbola povezanih sa predmetnom stvarnošću konotativnim nitima koje sam čitalac plete u susretu sa ovim zanimljivim štivom, ispričao je Zoran Raonić.

Lišena vremenskih i prostornih odrednica, priča „Zagrljaji“ Fahrudina Sinanovića nosi poruku o snazi zavičajnih zagrljaja koji mogu da zaustave svijet oko sebe, jer u sebi nose čežnju, ljubav i sreću kojima se suprotstavljaju površnoj radoznalosti i sivilu savremenog svijeta. Za razliku od njega, Remzija Hajdarpašić u svojoj, može se reći, skici za priču koja govori o jednom zagrljaju i o jednom susretu u Bihoru sa čovjekom, zanesenjakom, Pašom bihorskim, svodi sve na jedan topli zagrljaj, sasvim dovoljan da postane cijela priča. Sa druge strane, Zumber Muratović bavi se temom povratka u zavičaj, napušten i zaboravljen. Pokušajem da se makar u mislima vrate nekadašnji dani i godine, subjektivnom naratoru daje se prilika da opiše drugu stranu života koji se polako gasi i tone u zaborav. Refadija Pepa Abdić smjestila je čitav život u jedan kovčeg – seharu, koju je na kraju pojeo sipac zbog nebrige onih koji nisu shvatili vrijednost tog predmeta, a on je bio više od toga.

„Džanina priča“ Nikice Banića ispričana je u prvom licu i govori o ljubavnom trouglu pod okriljem jedne porodice. Djevojčica, a kasnije žena, iz svog ugla govori o braku svojih roditelja i preljubi koja ja ostavila trag i stavila pečat na njenu životnu sudbinu. Žena je u fokusu i Edina Bajramovića koji opisuje „običan dan“ jedne domaćice, žene sa sto obaveza. Sa određenom dozom humora, bogatim jezikom i zanimljivim dijalozima, on unosi dinamiku i slika portret zanimljive ličnosti koja iza brbljive brzopletosti i žene „bez dlake na jeziku“, krije borca za pravdu i zaštitu slabijih, kao za očuvanje tradicionalnih vrijednosti. I Mirsada Bibić Šabotić može se svrstati u grupu autora koji govore o životu žene. Ona u prozi “Obeščašćena“ ukazuje na  oduzimanja časti nezaštićenim djevojkama. Ispričana sugestivnim i potresnim tonom njena priča čitaoca ne ostavlja ravnodušnim.

Šemsudin Hadrović prozom “Evlija“ u susretu života i smrti, sna i jave, zemnog i nebeskog daje svoju viziju prošlog i sadašnjeg, a Senadija (Babić) Hadrović je još jedna od onih koji se bave temom rata devedesetih, prikazujući ga kroz potrebu jedne žene da spasi muža iz kandži ratnih strahota koje mu prijete. To je priča o njenoj hrabrosti i istrajnosti, ali i dokument o jednom teškom vremenu. Dirljiva “Legenda o bihorskom ćilimu“ Ismeta Ika Latića takođe govori o ženi i njenoj ljubavi utkanoj u šare bihorskog ćilima. Slikovito pripovijedanje osvaja čitaoca, kao što ćilim plijeni svojim bojama, oblicima i ljepotom.

Još jednu priču o traganju za istinom, ovog puta za dokazima o smrti svoga oca, priču o dječijoj usamljenosti, izdvojenosti i  toplini koja se u okrnjenoj porodici dobija od majke i djeda, poklonio nam je  Dino Lotinac koji te događaje pretače u viđenje svijeta, nad kojim lebdi naslov izgubljene priče „Ja bez glave, ti bez očiju“, koja prerasta u sam život.

Pored onih koje govore o prošlom vremenu, svoje mjesto u zborniku našli su i zapisi o savremenom trenutku. Jedan od njih je i tekst Almira Muratović “Tjeskoba“ koji govori o životu u vremenu korone i pokušaju ljudi da pobjegnu od nje, a istovremano i o ljudskoj solidarnosti i slozi kad nevolja zakuca na vrata.

Glavni lik iz priče “Tri zlatnika“ Dalile Pramenković svojom dovitljivošću i duhovitom mudrošću podsjeća na likove iz narodnih prča, stvarajući atmosferu bezbrižnog života, iako se radi o ozbiljnim temama i velikim materijalnim gubicima.

Autorima koji su se bavili pitanjem časti pridružio se i Božidar Proročić koji  radnju pripovijetke “Tvrđava“ smješta u 15. vijek i  poručuje da je, uprkos smrtnoj presudi, časnije braniti stope svoje zemlje, bihorske, nego biti veliki vezir Turske carevine. O prošlosti, u epistolarnoj formi i na sarkastičan način, kazuje i Ervin Spahić osvjetljavajući neke savremene pojave koje su u suprotnosti sa određenim istorijskim tekovinama, a u „Priči bez naslova“, koja se mogla zvati i „Amanet“,  Zećo Zlatko Tutić govori o toj „jednoj riječi u koju staje i obraz, i čast, i poštenje…“

A u dvije riječi – „Bihorski dunja“ (Bihorski dunjaluk) stale su sve ove priče. Ispunile su zbornik borbom, stradanjem, nepravdom, pobjedama, traganjima, ljubavima, samoćom, ponosom i ljudskošću, i postale  – jedan mali svijet.