XIV Festival priče- Zavičajne staze Bihor 2021

Živopisne priče koje nas se tiču

Prva nagrada pripala je Mehmedu Meši Đedoviću iz Kalesije za priču „Cipele za odrasle“, drugonagrađena je Katarina Sarić iz Budve za priču „Kuća pirana“, a treću nagradu je dobila Misera Suljić-Sijarić za priču „Ćaćin sin“. Specijalna nagrada za autentičnost pripovijedanja dodijeljena je Refadiji Pepi Abdić za priču „Ženidba Arslan bega“.

Pod naslovom “Bihorski dunja” i “Ljekovita gorčina poezije” u petnjičkoj Divan bašči,15.avgusta,odžana je književna svečanost  na kojoj su uručene nagrad za najbolje priče inspirisane zavičajem i promovisana važnost poetske riječi i štampanih izdanja.

U bogatom i nadahnutom programu učestvovali su uvaženi profesori i književnici, Mehmed Meša Đedović, Birsena Džanković Medović, Ljerka Petković, Dijana Tiganj, Draško Došljak,Edin Smailović, Kristina Babić, Damir Hadžić, mladi muzičari Paola Iritano i Stefan Pajković, te predstavnici; Zavičajnog kluba “Bihor” Edin Latić, FK Union 05 Kajl-Tetandž Nusret Nuno Skenderović i CEKUM-a Izedina Adžović Škrijelj. Scenu Divan bašče pored dragih lica obasjavali su i umjetnički pejzaži Amine Ademagić, slikarke iz Rožaja.

Poezije dođe il ne dođe

Govoreći svoje pjesme učesnici programskog čina” Ljekovita gorčina poezije” potvrdili su da je pojezija čemer i med i da se nemože pisati bez grča i bola u svezanoj utrobi, kako reče Kristina Babić, što je svojom pjesmom o Srebrenici na svoj način posvjedočio i petnajestogodišnji pjesnik Danir Hadžić. – Pelin i med, jad i jed, doze su po koje pjesnik silazi u polje muza, da nabere potrebnu količinu od koje umire i iznova se rađa, oslobađa i donosi katarzički lijek pročišćenja, zapisala je Katarina Sarić. -Za poeziju nije potrebno vrijeme, ona dođe ili ne dođe i tu nema neke posebne filozofije, kazao je Meša Đedović. – Dok je u prozi i moguće sakriti prosječnost, u poeziji se to jednostavno vidi, jer ona ne trpi viškove i kloni se riječi koje su izlizane od upotrebe. Nema stiha bez iskrenosti i potpunog otkrivanja autora. Činjenica je da životne krize stvaraju dobru poeziju i mi na Balkanu sa inspiracijom nismo imali problema jer se ona stalno i šokantno nametala. Balkanske zemlje su veoma teške za umjetnika ali plodonosne i kvalitetne za umjetnost. Vrijeme nemilosrdno prosije sve i ono što nakon toga ostane, a ostane veoma malo, obično je ljekovitost u poeziji-pojasnio je Đedović.

Prva nagrada za „Cipele za odrasle“

Žiri Festivala priče inspirisane Bihorom, za 2021. godinu, radio je u sastavu: Draško Došljak (CG), Birsena Džanković Medović (SR) i Naida Mujkić (BiH). Imao je zadatak da od 31 rukopisa pristigla pod šifrom na Konkurs za  neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom odabere tri najbolje priče, dodijeli specijalnu nagradu i pohvali ostale priče koje se izdvajaju svojim kvalitetom.

„Samo nijanse u književnom prosedeu, pa i u pojedinačnim književnim ukusima Žirija, odlučile su o prve tri nagrade. Riječ je o pričama čije su osnovne ideje lijepe, koje, prije svega, zadivljuju umjetničkom snagom. One odišu uspjelim pripovijedanjem, sposobnošću autora za uočavanjem detalja koji su indikativni za rasplet ostvarenja, uvjerljivim dijalozima i pouzdanom psihomentalnom karakterizacijom junaka”- saopštio je u ime Žirija prof. dr Draško Došljak.

Po ocjeni stručnog žirija, prvu nagradu zaslužio je poznati bošnjački pisac Mehmed Meša Đedović za priču „Cipele za odrasle“.Drugu nagradu osvojila je priča Budvanke Katarine Sarić, „Kuća pirana“,a treću „Ćaćin sin“ spisateljice iz Sarajeva Misere Suljić-Sijarić. Specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja dobila je Refadija Pepa-Avdić za priču „Ženidba Arslan-bega“. Žiri je pohvalio priče „Dug“ autorice Nermine Subašić, „Milanda ukuda kiriju“ Živka Đuze, „Glasnik“ autora Božidara Proročića i „Svitanje“ autora Dina Lotinca.

U obrazloženju žirija pore ostalog piše: Priča “Cipele za odrasle” prati sudbinu seoskog mladića od srednjoškolskih dana do odraslog života koji je obilježen kao sin zatvorenika Golog otoka,koji nema mogućnost da se identifikuje sa društvom. Dubinu potrage za vlastitim identitetom otkriva rečenica da «Bolje se slagao sa životinjama nego sa ljudima» kao i elementi fantastičnih scena sa pacovom koji glavnog lika u početku prati, da bi na kraju u groteskonoj sceni pacov pobjegao od njega…Priča «Kuća pirana» istražuje svu pogubnost djelovanja patrijarhalnog kulturnog sistema na pojedinca i njegovu lančano-posljedičnu narav. Ova snažna priča dekonstruiše patrijarhalnu kulturu u kojoj žrtve nijesu samo žene nego su to i muškarci. Naslovna metafora pokazuje oprirodnjenost užasa. Kuću kao identitarnu osu patrijarhalnog društva nastanjuju krvoločna čudovišta – pirane koje tamane sve pred sobom. Kuća pirana tako postaje metafora patrijarhata koji biću ne oduzima samo identitet i slobodu nego i život…Priča “Ćaćin sin” raskošna je hićaja o odrastanju i prijateljstvu, o nostalgičnom sjećanju na djetinjstvo.Humor u ovoj priči skida sve maske sa predrasuda koje su društveno nametnute.  Ova priča nije samo reminiscencija na jedan događaj iz djetinjstva, nego ona u slojevima otkriva ljudsku prirodu, a koja je prikazana u jednom fenomenu koji je aktualan u svim epohama – želja da se vlada drugim…  Priča “Ženidba Arslan bega” u prvom planu tematizuje pitanje etike i morala u procesu prelaska iz jednog kulturnog sistema u drugi, osmanskog u istočnoevreopski odnosno komunističko-socijalistički. Pripovjedač insistira na poučnosti priče preuzimajući model priče iz usmene narodne tradicije, te u njoj dolazi do stapanja usmenosti i pismenosti. Arslan-beg je portretiran kao primjer čovjeka koji s jedne strane uživa ugled i poštovanje u selu kao seoski učitelj i savjetnik, dok s druge strane selo šuti na njegove skandale sa ženama koje neprestano prolaze kroz njegovu kuću…

Usaglašenost odluka od strane članova žirija, potvrđuje da je i ovogodišnji Konkurs bio vrlo kvalitetan, te da je ovo samo jedan od mogućih izbora. Štampanje zbornika biće prilika i da čitaoci odaberu svoje favorite“, kazao je prof. dr Draško Došljak, predsjednik žirija Festivala Zavičajne staze 2021.

Vi ste naš dunja!

Festival Zavičajne staze, tradicionalno od 2007. organizuju NVO Centar za kulturu Bihor i Centar za seoski razvoj Petnjica a ovoga ljeta u skraćenom obliku, radi objektivnih okolnosti, kulturna svečanost je objedinila učešće književnika, likovnjaka, muzičara i prijatelja manifestacije.

“Pokazali smo da je kultura nevidljiva veza koja spaja ljude , a to je slijedio svaki program u proteklih 14 godina od kako smo krenuli “Zavičajnim stazama” kazao je Urednik programa festivala Mirsad Rastoder govoreći o časopisu KazivArt i novoj zbirci priča  Bihorski dunja,koja zbog finansiske nestašice čeka objavljivanje. Od kraja prošlog ljeta kao da smo upali u neku gustu maglo koja porobljava sve pa su, nažalost, naša druženja u Šipvicama na Ciglenu, u Murovskim lukama i drugim lokalitetima znatno uskraćena, ali je dobrom voljom, kvalitetnim pričama, dobronamjernim savjetima i činjenjima, program dobio neku novu snagu koja izvire iz iskrene namjere povezivanja, upoznavanja i zbližavanja radi boljeg razumijevanja i kulturnog uzdizanja.Zbog toga, iz pune duše mogu da kažem Vi ste naš dunja! Baš onako kako su govorile naše nane i majke svojoj djeci ili posebno dragoj rodbini iz daleka.

 

To potvrđuju i riječi profesorice Ljerke Petković koja je kazala da nas novi zbornik (Bihorski dunja iz 2020.) uvodi u svijet različitih sudbina i životnih priča.

 “Ako ga pročitamo u jednom dahu, ponijećemo utisak da se radi o jednoj cjelini, iako se priče tematski i stilski razlikuju, i u tom bogatstvu različitosti prepoznaćemo život – u Bihoru, u Crnoj Gori, na Balkanu.”

Kako je najavio Rastoder, organizatori Festivala vjeruju da će od Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava dobiti projektna sredstva da do kraja ove godine štampaju već pripremljeni zbornika priča Bihorski dunja (2020) i novi izbor od ovoga ljeta, Odiseja Bihora (2021).

Organizatori su zahvalni; Zavičajnom klubu „Bihor“ i predsjedniku Edinu Latiću, koji je uručio novčani iznos za prvu nagradu festivala, kao i Centru za kulturu manjina (CEKUM) i direktoru Salku Luboderu u ime kojeg je Izedina Adžović-Škrijelj uručila drugu nagradu, kao i Fudbalskom klubu Union 05 Kajl-Tetandž–predsjedniku Mersudinu Miti Ličina, koji je donirao treću nagradu za priču, a uručio je član predsjedništva luksemburškog kluba Nusret Nuno Skenderović.

Katarina Sarić:Izmiješano najslađe

Nagrada Festivala „Zavičajne staze“ za moju priču „Kuća Pirana“, velika mi je čast, ne samo zbog toga što je Bihor sinonim za srednjovjekovni grad u kojem je cvjetala raznolika kultura sa ove čudesne tromeđe, već zbog toga što je sinonim za zavičaj u najširem smislu te riječi koja označava baštinu, ognjište, kuću otvorenu za sve, kosmopolitski široku i gostoljubivo toplu. Presrećna sam što je moja priča „Kuća Pirana“ upravo u Bihoru našla svoj prvi dom u kojem se riba sa mora doselila u brda Bihora – izmiješano je najslađe – napisala je u poruci Katarina Sarić, koja je zbog promocija novog romana “Kakofonija“ boravila u Beogradu i Novom Sadu te nije stigla u Petnjicu. U njeno ime nagradu je primila Kristina Babić, pjesnikinja iz Berana.

 

Birsena Džanković Medović

Mala mjesta su pozornice za najvrednije priče

Veoma mi je drago što sam dio ove manifestcije, Festival priče Zavičajne staze”,posebno u  danaima kada se i dalje vodi borba protiv virusa koji hara svijetom i usporava, a kat-kada zaustavlja žilu kucavicu svakog društva, i kada je kultura gotovo na koljenima zbog globalne krize, prava je radost videti da se u jednom malom mjestu vrijedno i marljivo radi na polju kulture, i pravo je zadovoljstvo sudjelovati na ma koji način u oživljavanju  tog usnulog damara. Priređujući manifestacije ovog kalibra  još jednom se dokazuje da  su mala mjesta pozornice gde nastaju najveće i najvrednije priče, kazala je Birsena i pročitala pjesme iz svoje zbirke poezije “Otvorena knjiga zatvorena”.

 

Ankebut

Nit koja istinu od lažaca krije.
Nit koja pećinu tamnu sigurnom čini.
I vatru hladnu spasom.
Utrobu ribe utočištem.
I bunar duboki pribežištem.
Nit koja noć i dan razdvaja.
Nit koja iz smijeha na plač navodi,
koja koprenu s očju svlači,
ili navlači.
I ne dozvoljava da se voda slana
i voda slatka pomiješaju.
Nit koja život i smrt spaja.
To je nit koja zatvorenu Knjigu
otvara. 

 

 

Mehmed Meša Đedović, besjeda povodom nagrade

 

Ispričat ću ti priču 

Jedna od najstarijih ljudskih potreba je vezana za pričanje priče. Čovjek je to radio uz vatru, pod otvorenim nebom, a radi i danas i nimalo mu nije dosadilo. Mijenjalo se koješta u tom procesu tokom godina, ali je suština ostajala ista. Dok ima onih koji pričaju, bit će i onih koji slušaju, čitaju, prenose dalje.

Neko bolje umije usmeno ispričati, a neko je vještiji u zapisivanju.

Priče i pričaoci su drugačiji, energije koje ugrade u tekst traju i traže bliskog čitaoca. Magija se ponekad izgubi onda kada treba objasniti zbog čega i kako nastaje tekst jer dio te avanture svakako je i u neispričanom. Male tajne priče treba to i da ostanu, jer ako tu potrebu za pričanjem/pisanjem ne nosimo u sebi nikome je nećemo objasniti. Pisanje se, unatoč onima koji bi htjeli drugačije ipak ne uči na časovima kreativnog pisanja, mada isti mogu pomoći.

Priča je, ponekad samo priča i iza nje ne treba tražiti neke dublje razloge zbog čega je takva kakva jeste, ako ne želimo da pokvarimo magiju. Igrači kad igraju, nisu svi isti, neki igraju svim svojim bićem. Rukama, nogama, očima, zemlju ne dodiruju i ta igra je začudna. Pričaoci priča su isti u namjeri da se uvuku u tuđu kožu pa iz te terspektive ispričaju najljepše priče koje nam život učine podnošljivijim.

Pročitaš stotinu priča i ništa, dobre su i tu se sve završava, a onda naiđe ona jedna koja te ostavi bez daha, razmišljaš o njoj danima i vidiš da si tragao baš za tom pričom kao čitalac i kao pričalac i da put traganja nije bio uzaludan.

Dugo vremena sam egzistirao kao slobodni umjetnik što nije nimalo vesela situacija. Možda me je to natjeralo da se javljam na konkurse i šaljem svoje priče u svijet. Ponekad je to bilo razlogom da neka priča uopšte nastane jer bez konkursa je ne bi ni bilo, a češće sam slao ono što sam imao jer mi je bilo teško namjenski pisati priču za neki konkurs.

U međuvremenu su klizile godine, gomilale se knjige, a pisac pisao. Neki tekstovi su nagrađeni, neke knjige doživljavale više izdanja, pričale priče i radovalo susretima sa prijateljima. Prolazio život, a biografija se sama uobličavala.

Neke godine sam bio u žiriju za priču u Bihoru. Ono što je tada pristiglo na konkurs me prosto oduševilo. To je Ćamilovo naslijeđe, velikog Sijarića kojem se klanjam kao piscu. I sad je to mjesto iz kojeg dolaze talentovani, vanserijski kovači riječi i pričaoci priča.

Tako se desilo da pošaljem moju priču Cipele za odrasle, i tako se desilo da žiri baš tu priču obilježi i nagradi kao najbolju te godine.

Autoru je to bitno, meni jeste, nakon toliko godina radost je ista kao i na početku mog pisanja.

Posebna radost je posjeta Petnjici, susretanja sa ljudima, ta dobrota koja te razoruža i o kojoj kasnije dugo razmišljaš. Kao da su sačuvani pod staklenim zvonom ti ljudi pa ih svijet nije uspio iskvariti. A znam da su svjedočili svakakvom zlu i stradali kao i bosanski čovjek.

Tako me potreba za pričanjem priče odvela u Bihorska sela, pa ostavila u meni pečat i inspiraciju za neke nove priče kojima ću se vraćati, jednako kao i Bihoru-Ovom među brdima Crne Gore i onom koji u Evropi veličanstveno  promoviše Zavičajni kulub Bihor u Luksemburgu.                                           

                                            Emir Pašić