GRAD PRIČA promovisan u Petnjici
Ethem Mandić: Pišem da bih se oslobodio onoga što me okupira
U okrilju XII Festivala priče “Zavičajne staze” u Petnjici, predstavljen je književni portret pisca Ethema Mandića, asistenta na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Šarmantno i u duhu mladalačke atmosfere koja je dominirala među publikom, sa njim su razgovarali Alma Rastoder i Lion Hodžić, a pasuse iz priča čitao je Dino Račić.
Nakon odličnog i dobro prihvaćenog romana prvijenca „Knjiga moga oca“, Mandić se čitalačkoj publici predstavlja zbirkom kratke proze “Grad priča.”
Ethem Mandić je rođen u Podgorici. Završio je studije književnosti na fakultetu u Nikšiću, a magistrirao u Sarajevu. Trenutno je na doktorskim studijama u Zagrebu. Objavljivao je radove za više stručnih i časopisa za kulturu i književnost, između ostalih Lingua Montenegrina, Ars, Kod, Quest, Art. Fakultet za crnogorski jezik i književnost objavio je njegovu monografiju pod naslovom „Pripovjedna proza Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića”. Otvoreni kulturni forum je objavio njegov debitantski roman „Knjiga moga oca“. Radi kao saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.
Mandićeva knjiga sadrži jedanaest priča sa jednom zajedničkom odrednicom, a to je grad i njegovi urbani fenomeni. Među koricama je i Mandićeva priča nagrađena na konkursu “A Sea of Words” u Barseloni, na međunarodnom konkursu za kratku priču Evropskog instituta Mediterana 2017.
Komentarišući “Grad priča” Lion Hodžić je istakao, “Ethemova knjiga me je podsjetila na Džojsove “Dablince”. Kao i kod Džojsa u Ethemovom pisanju sam prepoznao osobenosti običnih ljudi, kad se običnom čovjeku da mogućnost da pokaže svoje unikatnosti, svoje osobenosti, nešto što ne možemo da vidimo vodeći se rigidnim principom, je neke posebnosti možemo viđeti samo kod onih kod kojih mi mislimo da postoje. Ova knjiga nam pokazuje kako da damo svima istu slobodu da nam pokažu šta se to krije duboko u njima, kazao je Hodžić.
Pored osobenosti likova, u ovoj knjizi je na originalan način pokazano i ono što nijesam mogao da sretnem prije. U ovoj knjizi sam mogao da pročitam o mojoj Crnoj Gori. Ethem je dao prednost onim stvarima,likovima za koje često mislimo da nemaju šta da pokažu. Uspio je da pokaže koliko od malih stvari možemo da dobijemo.”
Upitan da prokomentariše hiper produkciju, odnosno ne kritičko objavljivanje svega i svačega Mandić je odgovorio i podsjetio na zapis u knjizi:
„Problem hiperprodukcije je dvostran u našem vremenu. S jedne strane ono devalvira umjetnost, ali s druge strane ono što je estetski vrijedno dobija još veću važnost u sveopštem moru šunda i kiča.“
Izvod iz knjige „Grad priča“:“Pišem da bih se oslobodio onoga što me u nekom periodu okupira. Kod nas se slabo čita, a puno se piše. Posljedice tog stanja osjetićemo kada naše biblioteke ne budu imale više mjesta za knjige. To je manji problem. Veći problem je što se vrti sve jedna te ista priča.
Znao sam da i ovo vrijeme proizvodi obilje loše literature kao i svako slično, onda kad sam ugledao ostatke garnizonske biblioteke iz vremena socijalizma. Groblje knjiga koje niko nikad čitati neće.
Na kraju što god da napišem imam osjećaj da iz tih rečenica duva strašno ništavilo. Osjećam da iza svakog slova stoje praznine iz kojih stižu. Još teže mi je kad nešto uspijem da objavim, tek onda imam osjećaj da se to u praznine i vraća, odakle je došlo. Kao da je objava, njegova konačna smrt. Kao da je knjiga groblje tih slova. Iz ničega smo se rodili, u ništa se vraćamo. To je čovjekovo prokletstvo.“
Citirajući Mandićeve riječi iz knjige, Alma Rastodr je pitala o izboru tema i uticaju novih i starih alata za pisanje na samog pisca.
-Volio bih da sam Borislav Pekić ili Tomas Man, oni su uvijek znali o čemu je vrijedno pisati. Pišem o malim ljudima.
-Izgleda da je put do afirmacije težak, jer je primat preuzela tehnologija. Koliko njen razvoj utiče na knjigu i da li joj danas, vise nego ikad prijeti opasnost od totalne marginalizacije? I da li nam sada možeš odgovoriti, da li bi bio bolji pisac da umjesto kompjutera postoji pisaća mašina?
Mandić: „Bilo bi isto. Ono što može promijeniti način pisanja jeste način čitanja. Sve dok se na tom polju ne desi neka revolucija biće svejedno čime i kako se piše.“
-Nova umjetnost ima tendenciju da isprovocira i šokira. Međutim, lako se pređe granica dobrog ukusa, pa se dešava da pisci idu u trivijalnost i patetiku, kao što ti reče ljubavni trougao je previše klišeiran postupak za postizanje zanimljivog zapleta u priči. Jesi li našao rješenje da napišeš ostatak priče o Dosadnome piscu?“
„Nijesam naravno. Svakako ljubavni trougao u toj priči je zapravo bio ironičan komentar o tome koliko je umjetnost ponekad samo čista konvencija bez prave slike života.“
U kontekstu pitanja festivala OSTATI ILI OTIĆI, koji je posebno inspirativan za mlade ljude, Mandić je između ostalog napomenuo :
„Čini se kao da na kraju ove rečenice stoji znak pitanja. Ona je zapravo imperativna. Ostaje onaj koji mora ostati, i odlazi onaj koji mora otići. Ukoliko moto Festivala Zavičajne staze, posmatramo kao pitanje izbora, svaka i pojedina osoba imaće veoma jak stav, te pozitivne i negativne strane bilo kojeg od dvaju izbora. U kontekstu umjetnosti to je veoma moćan i traumatičan događaj veoma podsticajan za pisanje. Tolstoj je rekao sva velika književnost jeste ili se čovjek vraća kući ili odlazi na put.“
Pozdravljajući uvaženog pisca, urednik programa, Mirsad Rastoder je podsjetio: “Ova promocija potvrđuje ono što je glavni cilj Festivala, da mladi osvajaju kulturnu i svaku drugu scenu i time daju novi zamah i doprinos kulturi i životu u Bihoru, a to znači i u Crnoj Gori. Imali smo ovoga ljeta čast da ugostimo Ibrahima Hadžića, Miraša Martinovića, Mila Stoića, Šabana Šarenkapića i druge poznate stvaraoce ali i one koji velikim koracima stasavaju na bogatstvu našeg nasljeđa kao što to čine Amela Frljučkić i Ethem Mandić.”
Priredio: E.Pašić
