Umjetnički pečat realnosti – Selma Rastoder

Na samom početku želim da naglasim da sam jako srećna i ponosna što  imamo priliku da u Rožajama razgovaramo o knjizi i časopisu koji su rezultat književnih susreta u Petnjici.

Jasno je, čini mi se, da Festival “Zavičajne staze” i ova dva izdanja imaju, osim umjetničkog, i ogroman društveni značaj. Posebno iz razloga što iz godine u godinu okupljaju i podstiču mlade iz petnjičkog kraja različitih profesionalnih profila da se, uključujući se u razne aktivnosti Festivala, vraćaju svom zavičaju, budu aktivni, bore se za opšti interes i doprinose društvenom i kulturnom životu Petnjice. Imajući u vidu situaciju u toj opštini, na sjeveru, ili generalno u Crnoj Gori, aktivna uključenost mladih u ovakve društveno- kulturne projekte je, vjerujem da ćete se saglasiti, velika stvar i za svaku pohvalu.

Budući da su sa nama večeras recezent i autorka jedne od prvonagrađenih priča, ja neću previše govoriti o samoj knjizi “Bihorske sumnje” koju, moram naglasiti, od prvog kontakta doživljavam kao cjelinu, više nego kao zbirku priča različitih autora. Ukoliko u duhu poststrukturalističkih ideja ustvrdimo da književni tekst dobija puno značenje tek od strane onoga koji ga iščitava, možemo napomenuti da je uredništvo knjige upravo ovim naslovom- „Bihorske sumnje“- zadalo još jedan sloj značenja pričama, povezujući ih time još jače u cjelinu- u knjigu o čovjekovom iskustvu.

Zbirka priča „Bihorske sumnje“, sažima priče o jednom, ali i svakom zavičaju, a Bihor i motiv zavičaja pretvaraju se u univerzalnu kategoriju zavičaja koji postaje glavnom inspiracijom za autore priča koji dolaze iz raznih krajeva, a naravno i iz Bihora. Priče se u zbirci nadovezuju jedna na drugu, stvarajući kompletnu sliku o različitim ljudima i vremenima jednog područja, dok se ideja o zavičaju rasplinjava na ideje o nostalgiji za korijenom, za minulim vremenima, ili pak ljudima koji su nekad bitisali na tom mjestu. Ideja o zavičaju u ovoj se zbirci vrlo često povezuje sa odlaskom, kroz razne situacije i događaje, a u dosta je priča upravo odlazak sastavni, odnosno podrazumijevajući, dio same ideje o zavičaju. To je samo jedna od karika koja pričama daje pečat realnosti i osjećaj da je inspiracija za priče proistekla iz iskustva i sjećanja pripovjedača.

Zato je ova knjiga i priča o usudu jednog i svakog mjesta koje napuštaju i kome se vraćaju, o svima nama koji tragamo i nosimo breme nostalgije i čežnje za zavičajem na plećima. Riječju, iako se tematski, prostorno, ili vremenski može lokalizovati, svaka priča, ali i knjiga u cjelini, je po idejama univerzalna.

Presjek vremena koja su prohujala kroz iste krajeve dočaran je, osim kroz istorijski kontekst, i kroz različitost jezika i dijalekta, odnosno kroz paradigmu jezika koji živi i mijenja se, opstajući kao svjedočanstvo i pečat promjena kroz istoriju.

Časopis KazivArt je opet nastavak priče o onome što sam na početku rekla, jedne društveno-kulturne akcije pojedinaca za opšte dobro. Velika je stvar osnivanje časopisa za kulturu  u Crnoj Gori, a još veća kada ideja i inspiracija za njegovo osnivanje dolaze iz sredina kojima se manje pažnje posvećuje i čiji se stanovnici nerijetko osjećaju zapostavljeno, poput naše Petnjice.

Priča o ravnomjernom razvoju, ulaganjima i na sjeveru države, iseljavanju, sada već godinama, neizostavni je dio javnog diskursa. Svima su nam, čini se, izraziću se malo neformalno, „puna usta“ velikih riječi i velikih rješenja. S druge strane, ova dva izdanja, kao i sam Festival (svjedoče o tome oni koji su u periodu njegovog održavanja bili u Petnjici), najbolja su potvrda neiskorištenog potencijala koji postoji u našim „zavičajima“. Potvrda da su i manja rješenja i više nego dovoljna da udahnu život našim zavičajima. Potvrda da kao pojedinci ne samo da možemo nešto, već možemo mnogo. Ne znam u kojoj mjeri dijelite sa mnom taj osjećaj, ali kao neko ko je i sam proveo duži period van Crne Gore, jako se radujem kada vidim taj udahnuti život, kad vidim da ljude nešto pokreće u mojoj Petnjici, kad vidim da su se svi sredili i izašli da slušaju Kema Musića ili Rebeku Čilović kako govore o književnosti. I, nema veze što su neki od njih više došli na čašicu muhabeta, nego da razmišljaju o ženskom pismu, jeziku Bošnjaka, migracijama u književnosti… svi će, makar usput, čuti i naučiti nešto pametno. Mi neki ćemo se čuditi i radovati tom znaku udahnutog života, a slučajni prolaznik će se oduševiti što je u tako maloj sredini tako mnogo ljudi zainteresovano za tu vrstu događaja.

Dakle, polazeći od one floskule- imajući u vidu situaciju u državi i, posebno, na sjeveru- ruke su nam pune posla. I u Petnjici, i u Rožajama, i u Plavu, Andrijevici… Zato sam večeras željela da naglasim ovu stranu priče o Festivalu, KazivArtu i Bihorskim sumnjama. Umjetnička vrijednost je nesporna, i ja se najiskrenije nadam da će čitaoci to i potvrditi, ali se nadam da će ova društvena strana biti inspiracija i ohrabrenje za nastavak ovih i još neke slične poduhvate.

[ngg src=”galleries” ids=”1″ display=”basic_thumbnail”]