Lalićevska priča Mirze Pinjića

Moji počeci pisanja vezani su za poeziju, pa me raduje da je žiri u obrazloženju nagrade primijetio da je dio priče, koji govori o ljubavi, ispripovijedan poetski…

Stručni žiri u sastavu: Nada Bukilić,(PG) Enes Halilović (NP)i Mehmed Pargan(TZ)- odlučio je da – Priča „Gost“, autorke Dragane Erjavšek iz Nikšića, dobije prvu nagradu na ovogodišnjem, 15. izdanju festivala priče „Zavičajne staze“. Drugu nagradu festivala osvojila je priča „Gluho doba“ Mirze Pinjića (Tuzla) a treću „Hamal“ Safeta Sijarića( Sarajevo). Specijalnu nagradu za autentičnost pripovijedanja dobio je Afan Latić iz Podgorice za priču „Dova“.

Drugu nagradu festivala uručio je laureatu direktor CEKUM -a, Salko Luboder.

Mirza Pinjić, riječ povodom nagrade.

Petnjica 20. 8. 2022.

Dame i  gospodo srdačno vas pozdravljam. Ja sam danas prvi put u Crnoj Gori. Žao mi je što sutra putujem nazad i ne mogu detaljnije upoznati vaš prelijepi kraj. Često sam čuo, kao šalu, kada se pisci pitaju šta ljudi u vašem kraju jedu, piju, kakvim zrakom pune pluća, jer je ovaj komad zemlje izrodio jedne od najvećih pisaca naših prostora. Sjetimo se Ćamila Sijarića. Mihajla Lalića, Ismeta Rebronje, ali i pisaca novije generacije Safeta Sijarića, Faiza Softića. Magija njihovog izraza, riječi, rečenice sigurno ima veze sa zavičajem i na to trebate biti ponosni, a ovaj Festival priče, o kojem se, budite uvjereni, daleko čuje, dokaz je da baštinite zaostavštinu pomenutih pisaca.

O ovom Festivalu čuo sam od pisca Faiza Softića i prošle godine sam po prvi put poslao priču, koja je uvrštena u knjigu „Odiseja Bihora“. Ove godine moja priča „Gluho doba“ dobila je drugu nagradu. Sretan sam na ukazanoj časti da vam se obratim, da budem vaš gost u Petnjici, ali i zbog toga da je baš moja priča odabrana i nagrađena. Žiri je lijepo primijetio i ja ću to ovdje potvrditi. Nakon čitanja romana „Lelejska gora“ Mihajla Lalića ja sam se, ako je to dopušteno reći, zaljubio u način pripovijedanja, pa nije pogrešno da se ova priča može nazvati „Lalićevskom“. Bez ikakvog očekivanja pokušao sam pratiti taj način, a ova nagrada je dokaz i potvrda da sam to pristojno uradio. Moji počeci pisanja su vezani za poeziju, pa me raduje da je žiri u obrazloženju nagrade primijetio da je dio priče, koji govori o ljubavi, ispripovijedan poetski, što mi je lično još jedna potvrda kvaliteta, jer sam pišući vodio računa o poetskom u jednoj priči, a sada se pokazalo da je i žiri to prepoznao.

Hvala vam dragi prijatelji na ukazanoj časti. Posebno hvala organizatoru koji u ova, turbulentna vremena, insistira na važnosti pisane riječi. Čuvajte ovaj Festival, jer je on zaista vaša velika vrijednost.

Nadam se da ćemo se opet vidjeti u Petnjici. Hvala vam.

Priča Gluho doba

Majstorski napisana priča uvodi čitaoca u jednu ratnu noć i sve što je sa njom povezano ili može biti povezivo. Lalićevski precizne rečenice i izgrađene, stabilne stilizacije, priča je istovremeno i sasvim jasna i posebno zagonetna. Atmosfera borbe, moguće smrti i nenadnog spasa ili budućeg užasa, ne može se to znati, i u njoj čovjek – to je okvir ove priče. Ali, iako je vremenski određena (II svjetski rat), nije to tek neka noć i tek taj rat – to je paradigma svih malih i velikih ratova koje svi prolazimo ili smo prošli; doba se smjenjuju, a mi kao da stalno nanovo živimo one prethodne živote, što su ranije drugima pripadali. Upravo to je postignuto ovom pričom: pisac iz tananih i varljivih nijansi sna, straha, obećanja, ideologije, uvjerenja i želja, stvara jarku i otpornu boju života. Ili prokletstva. Zato je rat strašan koliko i sam život – po svemu liči na čovjeka.

Kao ovlaš i opet vanredno nijansirano, pisac se dotiče i ljubavi – ljubav baš ne zna ni vrijeme ni mjesto kad se smije pojaviti! Upravo je taj motiv majstorski izveden, čini se da je poeta pisao ovu priču. Toliko je lijep i snažan opis tajno zaljubljenog, koji sa unutrašnjeg vidikovca kao sa vrha planine, posmatra raskoš, čar, markantnost i ličnost jedne suborkinje, pun divljenja i čudnovatog strahopoštovanja. Spisateljsko umijeće vas navodi, iako to u priči ne piše, da zamislite kako zaljubljeni srećan salutira pred tom krasoticom sa oružjem i opasačem.

Strašna je ljubav. Pod oružjem je. Baš kao i povjerenje.

Tako sapleten i utkan, u mreži, čovjek istrajava ne znajući uopšte čiji je život naslijedio. Može samo da se nada. Jer, kad nešto nazoveš „gluhim dobom“, to znači da je prije bilo neko drugo doba, pa će zato i sjutra moći da bude doba bolje i ljudskije. U međuvremenu, čovjek se jedino može osloniti na drugog čovjeka.