Bihorčice

„Odiseja Bihora“, izbor sa desetog konkursa za neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom, NVO Centar
za kulturu Bihor, Petnjica, 2022.
Piše: Prof. dr Draško Došljak
Zbornik priča „Odiseja Bihora“ sa Festivala „Zavičajne staze Bihor 2021“ je rezultat tradicionalnog
nagradnog konkursa koji raspisuje NVO „Centar za kulturu Bihor“ iz Petnjice. Ova zbirka sadrži
nagrađene, izabrane i poklon priče inspirisane Bihorom, te sami koncept određuje motivsku strukturu
ove proze.
U uvodnoj riječi urednik izdanja Mirsad Rastoder piše: „ Priče iz raznih krajeva okupila je ideja
zbližavanja oko zajedničke ‘sofre’. Na nju su prinijeli đakonije nastale od njihovih osjećanja,
uvjerenja, stavova, mitološkog nasljeđa, tradicije, istorije, proživljenog i/ili čuvenog, ali su tu, za
sofrom, postali dio jedne velikeporodice. I niko od nas više nije sam. Proradila su sjećanja i fluid
imaginacije – različiti pogledi na svijet, život, snove, ljubav i stradanja – u osnovi povezani željom
da se priča o bogatstvu jednostavnosti i zlatnim nitima koje različitosti spajaju“.
Autorka ilustracija na korici je mr Alma Rastoder, ilustracija u knjizi Senad Pepić, a fotografija Ado
Softić. Objavljivanje knjige je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori.
Kratku priču, potvrđuje ovaj zbornik, pišu oni autori koji se, centralno, zauzimaju za svoje ideje, time
im događaj nije u središtu interesovanja, već samo sredstvo pokazivanja svoga stava. Pisci u
uspostavljanju kontakta s čitaocima daju mogućnosti da i oni zapišu lično viđenje svakodnevice i
iskažu stav o tome. Dobra komunikacija između čitalaca, kao autorovih saveznika, i samog autora
ostvarena je i otvorenošću kraja ovih kratkih priča gdje svako od njih može da se zapita: Što se dalje
dogodilo? – što u potpunosti zadovoljava očekivanja svakog čitaoca. To je i prava suština književnog
teksta – da ga čitalac nadogradi, da nakalemi neki novi, svoj književni omlad.
Zbornik sadrži poklon priče: Esada Kočana “Kad ožive ubijene rijeke”, Faiza Softića “Ispod kućne
strehe”, Nade Bukilić “Dok je nas” i Afana Latića “Ogledalo”.
Autori nagrađenih priča sa Festivala u ovom zborniku su: Mehmed Đedović “Cipele za odrasle”,
Katarina Sarić “Kuća Pirana”, Misera Suljić Sijarić “Ćaćin sin” i Refadija Pepa Abdić “Ženidba
Arslan bega”. Tu su i priče autora: Nermine Subašić, Živka Đuze, Božidara Proročića, Dina Lotinca,
Braha Adrovića, Esme Bandić – Softić, Stamena Milovanovića, Dušana Milovanovića Adskog, Ulvije
Mušović, Aide Orahovac Kuč, Ljerke Petković, Mirze Pinjić, Safeta Sijarića, Besima Veljovića, Esme
Vukelj, Mirsade Šabotić, Nedžada Topalovića i Melide Travančić.
Priče sabrane u ovom zborniku potvrđuju da je Bihor centar književnog života. Zadata tema bila je,
očekivano, inspirativna i višestruko potvrđenim piscima i onima koji su na tim stazama. Inspirativna i
piscima iz bihorskog vilajeta i onima koji Bihor doživljavaju kao svoj književni zavičaj. Otuda u ovim
pričama i legendi, i sjećanja, i poruka i pouka, pripovijedanja uvijenih u „bihorske marame“ kao
zavičajne darove.
Poklon priče ovoga zbornika, bihorčice, su svojevrsne bihorske ‘književne gurabije’ znalački
odabranih majstora proze, koji svojim pričama potvrđuju da je umjetnost iznad života. Zapravo, ove
priče su dokaz da živopisni predjeli autorima bivaju pitki izvori književnih motiva bez kojih tinjamo
kao žednici lijepe tradicije.
Na književnom razboju, autori ovih priča su, uglavnom, kategoriju vremena ograničili na jedan
trenutak koji se raspršuje na radnju i likove opisujući epizodu iz života u kojoj se može zadovoljiti
vlastita potreba za pripovijedanjem zbilje.
Ove kratke priče prikazuju događaje istrgnute iz života, ali bez jednosmjerne strukture, te pokazuju
pripovjedni razvojni tok kao isprepleteno tkivo bez uzlaznih i naglo silaznih linija zbivanja. Kao da se
sve usredsređuje na fragmente jednog fikcionalno cjelovitog doživljaja svijeta i života. Jaki finalni
akcenat najuspjelijih priča ovoga zbornika čini ih reprezentativnim. Tada nagrade ne izostaju!
Gledano u cjelini, stil ovih kratkih priča je sažet, jezik racionalan, a izraz neopterećen

nefunkcionalnim kićenjem. Svakako, da dijalektizmi daju posebnu estetiku onim pričama u kojima se
njeguje leksika iz govora Bihora. Oni, dodatno, slikaju mentalitet ljudi ovoga kraja.
Raznovrsnost autora zastupljenih u ovom zborniku, te raznovrsnost njihovih poetika predstavljaju
osoben bihorski književni ćilim, na kojem svaka “šara” ima svoje mjesto. Sve one čine cjelinu iz koje
vidimo kako je živjeti u “Kući pirana”? Šta znači biti “Ćaćin sin”? i žuljaju li “Cipele za odrasle”?
Kratke festivalske priče ovoga zbornika pokazuju poetiku datog književnog trenutka u našem regionu i
potvrđuju da su književni konkursi i festivali sigurna mjesta za lijep život proze. Trajanje ovog
bihorskog festivala “Zavičajne staze” je i njegovanje kratke price, ali i zavičaja kao najvažnije
čovjekove adrese. Ovo je i adresar autora kratke priče u kojem se ogledaju i trajanje i rađanje.
A “Zavičajne staze” su i ono iz priče Faiza Softića: “Meni će, izgleda, moj zavičaj ostati jedino u
mojoj glavi: kruške kaličanke, begarke, jerebasme, žutare i kačmorke; jabuke pašinke, trešnje pod
kućom… “.
Ali i ono: “A kad se sjetim da je sve to bilo i prošlo, podlakticom pokrijem oči i zaplačem. I nije me
stid” – završava Faiz Softić priču “Ispod kućne strehe”. Suze zavičajne! Izvori kratkih priča, poezije,
romana. Izvori drama koje živimo!
“Priča je, ponekad, samo priča” – zapisuje Mehmed Meša Đedović, nagrađeni autor – “i iza nje ne
treba tražiti neke dublje razloge zbog čega je takva kakva jeste, ako ne želimo da pokvarimo magiju…
Pričaoci priča su isti u namjeri da se uvuku u tuđu kožu pa iz te perspektive ispričaju najljepše priče
koje nam život čine podnošljivim”.
Profesor Agim Ljajić, jedan od recenzenata ove knjige zaključuje: “Neki ljudi putuju unutar samoga
sebe, drugi odlutaju i van sebe, k’o što se čitave porodice raseljavaju na razne strane u potrazi za
suncem koje će ih grijati, a ne pržiti. Ova Bihorska odiseja može biti melem i za jedne i za druge”.
Odiseja, Odiseja!