POEZIJA

Faiz SOFTIĆ – Pjesme iz zatvora: U DOBA KORONE

Ne pali, draga, svjetlo,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
kažemo:
Bilo je to onda
Kad nismo palili svjetlo,
A ne – bilo je to u doba korone.

Nećemo gledati teve dnevnike,
Nit vijesti slušati svakojake,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada nismo teve gledali,
Niti slušali vijesti svakojake.

Zamrači, draga, prozore
I pjevaj,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada smo u zamračenim sobama
Pjevali cvijeću koje nas je,
Tih dana,
Uzalud čekalo iznad našega grada.

I taj hljeb, draga,
Što mijese tvoje ruke,
Nemoj soliti,
Da sutra, kada sve ovo prođe,
Kažemo: bilo je to onda
Kada smo neslan hljeb
Ustima prinosili,
A ne: bilo je to u doba korone.

Jer – draga, ako se useli
U naša sjećanja –
S nama će ostati zauvijek.

 

BRATSKA PJESMA

                                   Jakupu

 

Još juče, bili smo dječaci,
I pod havajnikom
Pričasmo o vremenu koje će doći
Dok su nam pogledi zamicali
Iza vrhova Bjelasice,
Na čije zaleđene vrhove
Sunce zlaćano
Spuštaše crvene kape.

 

Bio je rat,
Pa mir…
(Često gori od rata),
I mi smo bili braća,
Braća koje je vrijeme uvijalo
U svoje gvozdene kandže
I čitalo nam lekciju o životu,
Lekciju koju još niko razumio nije.

 

Vrijeme su otrovali duhovi
I vještice se izlegle
Koje,
Na korice vrućeg hljeba,
Otrov sipaju
I nama ih pružaju
Sa dlanova crnih
Kao mrak kišne noći
Dok sneni
Pokušavamo utoliti glad.

 

Brate,
Bilo je ljeto.
I bila je noć
Gusta kao tijesto
A mi, naslonjeni
Na prozor stare kuće,
Slušamo kako izrasta djetelina.

 

I onda kad smo se davno,
Golobradi,
I bez igdje ičega,
Našli izgubljeni u dalekom gradu,
Sjeti se,
Bili smo braća,

I danas:
Šutiš ti – šutim ja,
Kroz naše uspomene
Bije stud,
I vrijeme leti,
Dok nam dani mirišu
Na svježu zemlju
Od koje smo,
I u koju ćemo,
Rođeni moj!

 

AKO KRENEM

Pođem li iz ovog ništa u ono niša
Iz ovog gdje smo osuđeni na privikavanje,
Ne pitaj čega,
U ono gdje nam je suđeno
Ponio bih 1001 noć
I čitao pred Sijah ćuprijom.

Ali, ako stvarno pođem
Iz ovog ništa u ono ništa,
Ne pitaj gdje je,
Spakujte mi sve nepročitane knjige
Jer – kako to preboljeti?

Ne upoznati tolike junake
I junakinje, i pisce bajne
I biografije njihove…
Ne saznati šta su razmišljali
Držeći šiljak pera nad bjelinom papira,
Ne upoznati presvijetle pute
Njihovih kužnih misli…

Zar stvarno, više se ne šalim,
može čovjek umrijeti, a ne pročitati
Sve te divne knjige
Što čekaju na policama
Kao netaknute djevojke
Spremne za udaju.

Ako me stvarno pozovu
I ako odem,
Hoću pun jastuk knjiga –
Kada ostanem sam
Da u tišini listam
I kažem sebi:
Pa smrt i nije tako loša
Kao što pričaju oni
Koji bi,
Ako bi se ikako moglo,
Zaobišl.

Faiz Softic je rođen 10. januara 1958.god. u Vrbama kod Bijelog Polja na sjeveru Crne Gore (Sandžak). Skolovao se u rodnom kraju, Mostaru i Sarajevu. Prvu pjesmu objavio još kao učenik 6. razreda osnovne škole i od  tada ne prestaje pisati.

       Piše za razne listove i časopise. Prevođen je i nagrađivan. Zastupljen u školskom programu BiH, Kosova i Sandžaka. Svaka njegova knjiga bila je u najužem izboru za knjigu godine u Bosni i Hercegovini u godinama njihovog izdanja.

       Bosanski rat ga zatiče u Sarajevu gdje ostaje do kraja da brani grad i zapisuje.
   Godine 1995., za ženom i djecom, dolazi u Luksemburg gdje nastavlja sa književnim radom. Tu je i napisao roman Pod Kun planinom, zasnovan na autenticnom događaju iz svog zavičaja, koji je dozivio više izdanja, filmski scenarij i prevod na francuski jezik.

 Glavni je i odgovorni urednik revije „Bihor“ koja izlazi u Luksemburgu na bosanskom i francuskom jeziku.

   O njegovom književnom radu pisali su mnogi kritičari i esejisti iz Bosne, Crne Gore, Luksemburga…
    Njemu lično najviše se dopada rečenica Marka Vešovića, iz pogovora u knjizi poezije «Strašan je zid bez sjene». Na samom kraju svog obimnog osvrta , Vešović je zapisao:
   – Faiz Softić, u ovoj knjizi, mnogo je više od svjedoka ratnih užasa kroz koje je pronio neokrnjenu svoju ljudskost. 

 

 

Objavljene knjige:

 

  1. Strašan je zid bez sjene – poezija, Bosanska knjiga, 1996.
  2. Čovjek na rasputici – poezija, ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2007.
  3. Dok vode teku – Izabrana poezija, Centar za kulturu Bihor, 2016.
  4. Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wupperttal – Tuzla, 2002
  5. Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wuppertal – Tuzla, 2003. (2.izdanje)
  6. Pod Kun planinom – roman, Almanah, Podgorica, 2010. (3. Izdanje)
  7. Strah od rodne kuće – roman, Bosanska riječ, Wuppertal –  Tuzla, 2006.
  8. Ljudi bez adrese – roman, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.
  9. Čovjek koji kisne – pripovjetke, Tugra, Sarajevo, 2006. (Novčana nagrada Ministarstva kulture BiH za dvadeset najboljih knjiga izdatih u toj godini).
  10. Mjesečeve priče, pripovjetke, Zoro, Sarajevo, 2010. 
  11. Mutna voda, knjiga priča, Planjax, Tešanj, 2019. (Nagrada Ministarstva kulture BiH na konkursu za deset najboljih knjiga napisanih u 2018.)
  12. Pod Kun planinom (SouslemontKun) prevod na francuski, CLAE – Luksemburg 2009.

Prevodilac: Nicole Dizdarević, Pariz.
       12. Monografija: Bošnjaci u Luksemburgu, Almanah – Podgorica 2011.
       13. Zajedno sa Aidom Vanovac preveo je i prepjevao sa francuskog na bosanski jezik knjigu pjesama luksemburškog pjesnika LambertaChlechtera Pješak na mliječnom putu.

 

    U pripremi:
1. Pod Kun planinom na albanski i turski jezi.
2. Knjiga poezije Dok vode teku  na mađarski jezik.

3. Roman Ljudi bez adrese na njemački jezik.