Skelet jedne duše, pardon – knjige

Povodom 7. zbornika kratkih priča – Bihor, 2018.  Bihorske sumnje

Podgorica, 10.aprila 2019. KIC “Budo Tomović”

Skelet jedne duše, pardon – knjige

                 Nada Bukilić

   Ja se već osjećam kao domaćin kada je riječ o Bihoru, Petnjici, pa i festivalu kratke priče. Bihor je, naravno, očaravajuće lijep: njegova sela, raskošne šume, nepregledne livade i proplanci, rascvale bašte i voćnjaci… sve je to upravo bajkovito… pa se čini čak porirodnim da se tu i na takvom području rađaju velike i važne pričalice. No, nije sve u tome – još je lijepih krajolika u našoj zemlji, i baš svi su vrhunci Prirodine ili Božije mašte. Mene su za petnjički kraj vezali ljudi, i otuda mi je još prirodnije što se među njima osjećam – što bi rekle naše majke i babe – kao da sam u rod došla. Kada na sva ta iskustva nadovežem priče – kratke ili one poduže pripovijesti, mislim da imam prava večeras govoriti o ovoj knjizi, iako se ne bavim književnom kritikom.

Ja sam, prosto, zaljubljenik jezika, našeg jezika, i vjerujem da se sa njim i iz njega mogu roditi razna čuda. A za dobru priču je, naravno, neophodno da su i pisac i jezik jednako “dorasli” tom majstorstvu. Naš jezik je bogat, raskošan, sa mnoštvom sinonima, sa odavno već isklesanim metaforama koje nas izazivaju i zavode, igraju se s našim umom, sa pamćenjem; jezik nam je čudan i tvrd, opor i otrovan, i istovremeno je jezik nježnosti, podatnosti, jezik pun tajanstvenih značenja, prikrivenih zamisli i svirepih istina. To je jezik kojim je govorila npr. moja baba, kojim još uvijek govore moje tetke, te se ja i zbog toga osjećam tako domaće.

Nisu, zasigurno, sasvim adekvatni izrazi, ali moram da ih upotrijebim zbog namjere da, ipak, napravimo razliku između onih koje nazivamo vrsnim pripovijedačima i onih, koje, gle čuda, doživljavamo kao pisce i baš pisce,  pridajući njihovim djelima snažniju ili veću umjetničku vrijednost. Pripovijedači, kojih je bilo i u dosadašnjim zbornicima ovog festivala, pa i u ovome, zaslužuju duboko poštovanje jer čuvaju i njeguju jezik; ali, pisci ga mijenjaju, dograđuju, rađaju… Istim, svakodnevnim riječima, pridodaju po neku novu značenjsku dimenziju i tako čarolija i nastaje.

Ovo je, da tako kažem – iskvareno doba, i otuda je veoma važno što su priče koje stižu na bihorski konkurs, sasvim anonimne i članovi žirija zaista ne znaju ko ih je pisao. Moralo bi se poznavati do tančina i jezik i stil i teme određenih pisaca, pa da makar naslutite ko bi koju priču mogao napisati. To biva još teže kad uzmemo u obzir da na bihorski konkurs stižu i priče veoma mladih i neafirmisanih autora, a onda i autora sa strane, iz regiona… Anonimnost omogućava i garantuje istinitost izbora i pošten odnos prema pričama tj. priče su stavljene iznad svojih autora i ja vjerujem da tome tako i treba biti – djelo mora biti važnije od onoga ko ga je stvorio, inače nije ono za što se izdaje. Sa druge strane, ocjene podliježu ličnim ukusima, znanjima, čitalačkom i kritičkom nervu članova žirija i nesumnjivo je da ih svi različito ocjenjuju. I ja sama bih, vjerovatno, drugačije ocijenila određene priče iz ovog zbornika. Npr. po mom sudu je priča Na spisku bolja od nagrađene priče Kosač, a autor je isti – Ulvija Mušović. Preporučujem priču Selimova greda Semira Škrijelja, kao i Sandžije, Osmijeh sa fotografije…ma, preporučujem sve priče, samo ukazujem na istinu da će se i vama, kada budete čitali ovu knjigu, svidjeti priče koje vas diraju i u kojima vi nalazite odgovore na pitanja što vas muče. Književnost nije nauka, nema tu egzaktnih mjera, pa ocjenjivanje – ako je odgovorno – i pored subjektivnosti jeste krajnje težak zadatak. I sada dolazimo do najvažnijeg: ono što je najbolje, jeste najbolje; ono se približava savršenstvu i pred tom savršenošću poklekne sva subjektivnost! Takva je priča Rane Rebeke Čilović, jedna – uistinu – pjesma u prozi. To je priča o ranama koje svi stičemo tokom života, ali ne o ranama koje su očigledne, tjelesne i sl, već o onim ranama koje nam ostavljaju najbliži ili nepoznati ljudi, o neprebolnim ranama izdaje, napuštenosti, zaborava, nespremnosti drugih da nam pruže ruku, nemoći da učine za nas makar najmanju stvar. Gledajući i bolujući sopstvene rane, bolujete i one tuđe, jer ih prepoznajete u ljudima… Priča je napisana iz perspektive mlade žene, pa ne znate što je gore: je li ranjena samim tim što je žensko ili time što je žensko u datim okolnostima i pod određenim adetima, ili stvarnim zdravstvenim problemom… ili, ipak, činjenicom da je svima teret, suvišak, nepotrebno biće, a koje više vrijedi od svih ostalih oko sebe… Naravno, kvalitet ove priče nije u tim dramatičnim momentima i opisima od odsudne važnosti, već u jasnom prepoznavanju činioca koji život, život među ljudima, čine baš takvim kakav je. Lijek za rane je riječ, jezik, a recept piše majstor-pisac.

(Zbog vas ali i zbog Rebeke, iskoristiću priliku da kažem: kad ja, jednom, budem “još mlađa i ljepša”, a ona bude starija, reći ću da sam jedne aprilske i kišne večeri, na promociji bihorske duše… pardon – knjige, bila za istim stolom i pred istom publikom sa ovom sjajnom, vrsnom pjesnikinjom, i kada joj se svi budu divili, pohvaliću se: “Poznavala sam je još kad je bila mlada…”)

Moram da pomenem i priču Igbal i brez igbala Safeta Sijarića (ah, to prezime!) koja je nagrađena za autentičnost pripovijedanja, no – kako ja, više nego druge, volim skromne i pristojne, nenametljive ljude, citiraću i takvu Safetovu napomenu o sebi samome, a on kaže da su ga Bihorci komentarisali ovako: “Bogami, jes’ dobar, al’ u Bihoru nije najbolji…” Nije najbolji pripovjedač? E pa, meni se čini da je on primjer iz moje teze sa početka: pripovijedači, makar bili najbolji u Bihoru, potvrdu svoje vrijednosti dobiju baš u momentu kad njihov dar pripovijedanja “otključa” i “otvori” jedan ovakav pisac.

Da označim osnovni skelet ovog zbornika priča, ukratko bih rekla ovako: mada smo u životu podložni ranama, svima nam treba poneka Selimova greda, ako nizašto drugo, ono zato što ne znamo da li smo ili nismo na spisku – jer ne znamo ko te spiskove pravi i zašto. I ma gdje stigli u životu, u nama će čučati potreba da vjerujemo i pouzdamo se u ljekovitost ruku određenih ljudi – samo one će nas osloboditi sandžija. Jer smo podložni pričama uz koje smo rasli… jer znamo i vjerujemo da nam i život zavisi od igbala, iako smo svjesni da nam je u životu dovoljno, eto to: da nas, makar sa fotografije, ogrije osmijeh najdražih…

[ngg src=”galleries” ids=”2″ display=”basic_thumbnail”]